Prekrasna priča u kojoj su sudjelovali studenti fizioterapije vukovarskog Veleučilišta Lavoslava Ružičke i udruge Vukovarski leptirići i Vukovarske iskrice privedena je u ovom prvom ciklusu kraju.
Udruga roditelja djece s posebnim potrebama "Vukovarski leptirići" nositelj je projekta "Centar za rekreaciju djece i osoba s poteškoćama u razvoju" autorice Ljiljane Ivković, odgojiteljice predškolske djece iz Zagreba.
Ovi mladi ljudi koji su odlučili pristupiti projektu, pružaju primjer i struci i društvu kako rad s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju doprinosi njihovom osobnom iskustvu, ali i širenju svijesti i želje za rad i pomoć potrebitima. Na radost korisnika, ovaj program je zabavan, koristan, radostan i prepun novih prijateljstava. Studente je vodio njihov profesor Stjepan Jelica.
Na kraju ovog prvog dijela ciklusa, studentima su podijeljene potvrde i volonterske knjižice, a svečanosti su se, osim studenata, roditelja, djece i prijatelja, pridružili gradonačelnik Vukovara Željko Sabo i pročelnica upravnog odjela za društvene djelatnosti, zdravstvo, socijalnu skrb, branitelje i nacionalne manjine Dragica Holker- Radumilo.
Obje udruge raduju se jeseni i novom početku druženja i vježbanja. Nekoliko rečenica koje su rekli mladi volonteri:
IVAN ŠPOLJARIĆ: Iskreno, na početku, kad sam se javio za volontiranje nisam ni sanjao što me čeka jer sam imamo potpuno drugačiju predodžbu. Kad smo prvi puta došli u udrugu Vukovarske iskrice i vidjeli kolikom pozitivnom energijom zrače ti ljudi i kakva je tamo vesela atmosfera, opustili smo se i prihvatili ljubav koju su nam Iskrice pružile. Kroz igru smo ih naučili stvarima koje su njima bile jako zanimljive i korisne , a oni su nas naučili da ljude treba prihvatiti takvima kakvi jesu. Sve u svemu jedno jako lijepo iskustvo, jer ta sreća koju oni bezgranično daju u radu, ne može mjeriti niti zamijeniti bilo kojim materijalnim dobrima. Što se tiče našeg druženja u udruzi Vukovarski leptirići, bilo je kratko, ali smo stekli neka znanja koja bi mogli primijeniti kroz rad s takvom djecom. Strah od samog pristupa takvim malim pacijentima se promijenio kod mene i to kratko iskustvo u radu s njima me je navelo da malo razmislim o svemu. Najvjerojatnije da ću se i u daljnjoj karijeri baviti ne samo volontiranjem, nego će mi to postati uža specijalizacija jer je malo pravih terapeuta koja imaju potrebna znanja i vještine da rade s takvim pacijentima, a njima je naša pomoć najpotrebnija.
IVANA DRAŠINAC: Volontiranje je proizašlo iz moje volje da naučim nešto novo, steknem iskustvo i kvalitetno provedem svoje slobodno vrijeme, pomažući onima kojima je naša pomoć potrebna. Volontirajući u Vukovarskim leptirićima i Vukovarskim iskricama shvatila sam koliko je naš posao s jedne strane zahtjevan, a s druge pak zanimljiv. Prvi susret s djecom u Leptirićima bio je težak, neki od nas prvi puta su bili u kontaktu s takvim korisnicima i nismo znali odakle početi, kako krenuti. Uz pomoć roditelja stvorili smo veselu atmosferu, a kroz igru smo provodili terapiju kod različitih dijagnoza. Svaki idući susret bio je lakši i uspješniji. Stariji korisnici u Iskricama su nas već pri prvom susretu prihvatili kao ravnopravne članove svoje udruge i samim time olakšali nam posao. S njima smo također kroz igru proveli dio fizioterapije. Kada je čovjek zdrav ne razmišlja o tome koliko su obične vježbe razgibavanja, pravilnog sjedenja na lopti ili koordinacije zapravo teške i komplicirane. Zato su kolege tu kako bi pomogli i stvorili osjećaj zadovoljstva u korisnicima jer nešto mogu i znaju. Od samog početka moga školovanja najviše me zanimao rad s takvim osobama, a ovo iskustvo mi je uvelike olakšalo i pomoglo da ostanem pri toj odluci i u budućnosti se nastavim usko obrazovati za takve probleme. No, nismo samo mi oni koji su pomagali i educirali. Roditelji i korisnici, mali i veliki, pokazali su nam koja je zapravo vrijednost čovjeka i koliko život vrijedi. Naučila sam da ne postoje problemi u životu s kojima se ne možemo nositi, da ne postoje problemi koji se ne mogu riješiti ili barem olakšati. Nitko od nas nije očekivao nagradu ili priznanje za volontiranje, ali ipak smo ju dobili. Najljepšu nagradu koju smo mogli dobiti- osmijeh i zadovoljstvo korisnika.
IVANA NAKIĆ: Moj utisak je jako pozitivan, vrijeme provedeno u udrugama me razveselilo, podsjetilo da trebam cijeniti svaku sitnicu u životu. Razgovor s roditeljima iz Vukovarskih leptirića oduševljava, majke su savršeno educirane i dosta su nam približile oštećenja njihove djece. Drago mi je što fizioterapeut u radu s njima može iskoristiti svoju maštovitost. Kada smo bili u udruzi Vukovarske iskrice bilo je nešto dinamičnije, ipak su to odrasli ljudi koji su motorički sposobni, razumni, jako su pristojni i dragi. S njima smo radili aerobne vježbe, nakon kojih su se dobro osjećali. U svakom trenutku volontiranja sam se osjećala jako prihvaćeno, ugodno i sretno. Volontiranje u ovim udrugama me jako obogatilo. Lijepo je vidjeti majke koje se toliko trude oko svojih malih anđela. Bog ne može biti na svakom mjestu pa je stoga stvorio majke. Židovska poslovica koja se savršeno uklapa.
{gallery}2012/06/12/05{/gallery}